Najstarije Marijansko Svetište na Balkanu

Najstarije Marijansko Svetište na Balkanu

U zadnje vrijeme živim između dva svijeta- ovog kojeg poznajem cijeli život u svom rodnom gradu i ovog između brda skrivena u čudima najstarijega Marijanskog svetišta na Balkanu.

Svijet koji mi je više poznat čine ga ljudi koje volim, moj posao i moja posvećenost služenju zajednici. Penjem se na planine i putujem po svijetu. Udišem ljepotu kultura drugih ljudi, dokumentujem trenutke ispred sebe. Najdublje emocije. I kada me pitaju da se predstavim: “Ja živim ovaj život u potpunosti i moj duh se raduje svakom narednom buđenju!”

A onda sam, tek tako, otkrila Svetište u Olovu.

Ili ono što će učiniti da po povratku iz Svetišta stižem u grad koji poznajem cijeli svoj život, i odjednom osjećam kao da mi je sve strano i kao da sam bačena na cestu da iznova i iznova tražim svoje mjesto pod suncem. A tamo, na tom malom brdu, duša mi stanuje u potpunom miru i uživam u svemu što pronalazim:

I evo, stojim na pragu fratarske kuće podno zatrpanih temelja nekadašnjega slavnoga olovskog samostana i gledam kako se tačno u srcu Bosne i Hercegovine, na jednom od brežuljaka grada Olova, gradi crkva. Generacije prije nas borile su se za njen opstanak, a današnji njezin čuvar, bosanski fratar fra Ilija Božić, uputio se na svoju životnu misiju da ukaže na bitnost očuvanja bisera bosanske duhovnosti i kulturno-historijskog blaga Bosne i Hercegovine koje cijene ne samo katolici nego i pripadnici svih vjeroispovijesti, jer ovo nije tek samo crkva – ovo je najstarije Gospino svetište na Balkanu.

Prvi put se spominje u spisima Bartolomeja iz Pize, još 1375. godine. Prva crkva podignuta u ovom kraju bila je ona u selu Bakići- samo nekoliko kilometara udaljena od današnje crkve, ali na čijem se mjestu sada nalaze samo ruševine. Međutim, ona govori o dalekoj historiji ljudi ovog kraja, koji pamte nastanak svetišta nakon što je pronađena slika Svete Marije. Kasnije su se desila i neka neočekivana ozdravljenja- ne samo vjernika katolika, nego i muslimana, pravoslavaca, zbog čega je svetište u Olovu prihvaćeno kao sveto mjesto ljudi svih vjera u BiH. Ali zbog historije i ratova, katolici su napustili grad Olovo.

O tome najbolje svjedoči iz 1463. godine posljednja bosanska kraljica Katarina, koja je uputila vrijedne poklone Crkvi Gospe Olovske, jer je osjećala kako su njeni post i molitva bili uslišeni nakon što se njena porodica pomirila za vrijeme surovog političkog vodstva. Ali, uskoro će umrijeti njezin muž pa će krunu preuzeti njen posinak, kojeg su Turci nakon osvajanja Bosne ubili. Dvoje Katarinine djece palo je u teško ropstvo i prešlo na islam, novu religiju na tom području. Katarina se nastavila boriti za svoje kraljevstvo i Bosnu, čak i iz Rima, u koji je preselila, a u kojem je, do svoje smrti patila za domovinom Bosnom.

U Olovu je na islam prešlo gotovo cjelokupno katoličko stanovništvo nakon turske vladavine. Neki katolici su pobjegli iz zemlje, ali su svi napustili grad i mnoga okolna sela Olova. U to vrijeme samo se tadašnji gvardijan vratio u samostan. Stotinama godina kasnije, slijedeći njegove korake i korake druge braće, fra Ilija i dalje održava crkvu i nedjeljnu misu za one koji su ostali.

Za četvoro ljudi.

Mustafu, po rođenju musliman, koji je u posljednjem ratu u BiH, kada su ga poslali na bojište, duboko u sebi poželio da bude pošteđen pucanja na drugog čovjeka. Na svom putu, sasvim slučajno pronašao je Sveto Pismo (Bibliju). Čitanje ga je spasilo i njegova molitva bila je uslišena. Doskora je pješačio 15 kilometara iz svog sela da bi prisustvovao nedjeljnim misama u Crkvi Gospe Olovske kada su se prilike nakon rata pokazale povoljnijima. Danas dolazi autom. A Mustafina se žena i dalje zahvaljuje Allahu. Ostala tri vjenika, katolici po rođenju, zajedno sjede na misi sa Mustafom. Paula, kojoj dobrota lice krasi, u crkvu ide otkad zna za sebe – često je dolazila i sa sinom, ponekad tajeći od muža Mate koji je tada bio u Partiji. A Mato se s ponosom prisjeća kako ga je prvi put u Crkvu Gospe Olovske dovela majka, držeći ga za ručicu. Miran, velikodušan i nasmijan, pamti da cijelog života dolazi na misu.

Dva puta je iz temelja građena. Prvi put u 14. stoljeću, a drugi put u 20. stoljeću, tek 230 godina nakon što je 1704. godine spaljena u namjerno podmetnutom požaru, u kojem su i crkva i samostan izgorjeli. U crkvi je tada opstao samo pozlaćeni ram od slike, a nad zemljom dovratnik ulaznih vrata, danas poznat kao „crni kamen“  koji se nalazi ispred sadašnje crkve, i uz koji vjernici zapale svijeću. 

Mnogi su pokušavali da je održe. Kada je 1938. godine naručen kamen za oltar i dostavljen iz Kaknja, jedan čovjek iz Olova je obećao da će ga prenijeti neoštećenog. Nakon uspješno završenog posla, rekao je: “Zašto svi govore da smo mi muslimani zapalili crkvu?” Vidite, mi ćemo pomoći da se izgradi!”

Ali okončanje crkve mnogi prethodni fratri nisu doživjeli. A Ilija je posvetio cijelu deceniju renoviranja Crkve upravo na temeljima prethodne, jer je uočio opasnost od popucalih zidova, a sve zbog loše urađenih temelja. Ali osigurao je sredstva za završetak prvog dijela projekta, u nadi nastavka druge faze: izgradnju dvije stražnje kule i kolonade koja će ih povezati s već postojećom prednjom, a prema originalnom projektu češkog arhitekta Karla Paržika. 

Crkva je danas hodočasnička u koju godišnje dolazi stotine ljudi iz regije i iz svijeta.

Ilija nije mogao pretpostaviti svoj životni put, kada je kao dječak pješačio deset sati od rodnog  Vareša do Crkve u Olovu, da će danas u svom fratarskom odjelu dočekivati stotine ljudi koji pređu ovaj isti put kako bi proslavili Malu i Veliku Gospu u Olovu. „Kada smo bili djeca i konačno stigli do Olova, gledali smo u malo brdo i razmišljali kao da je vječnost pred nama dok ispenjemo još tih nekoliko koraka do Crkve…“ prisjeća se Ilija.

Zbog njegovog zalaganja, nastavit će se simbol ozdravljena i mira za ljude širom svijeta. I njezin opstanak je dokaz da ovdje molitva nije ugašena i da ljubav prema Olovu još traje. „Ovdje smo se sreli i 50 godina kasnije došli da obnovimo zavjete“, rekao je Ivan Nađ koji je sa suprugom ponovo doputovao u Svetište. Žele da je upoznaju i mnogi drugi. Bila sam svjedok čuda i baš ja otvorila vrata Crkve bračnom i planinarskom paru, Mirsadu i Azizi Ganić iz Zenice.

Iako se krije iza svojih postignuća i kao da se kamen po kamen reda, fra Mislav i fra Marjan svjedoče da je Ilija najviše doprinio obnovi još jedne crkve u Kraljevoj Sutjesci dok je tamo bio gvardijan. Njegova misija, požrtvovnost, snaga i odlučnost u svakom izazovu učinili su ga čovjekom koji možda živi sam, ali zbog njega samostan nikada nije prazan! Opravdao je očekivanja svoje braće fratara, i njegova uloga liči na ulogu zaštitnika bosanske duhovnosti i budućnosti hodočasnika.

Ime Ilija se dva puta slavi- jednom po katoličkom kalendaru, 20. jula, kada Crkva slavi Iliju kao sveca i kada njegovi prijatelji pristižu u samostan, a drugi put 2. avgusta, kao zaštitnika Bosne i Hercegovine – ironično na isti dan kada su crkva i samostan spaljeni prije 319 godina. Ali je, 1752. godine, Sveta Stolica prihvatila prijedlog da se taj dan slavi ime Ilija, jer ga poštuju i muslimani i pravoslavci u Bosni i Hercegovini.

Više i nije važno da li u Svetištu nema nikoga, ili je pristiglo na stotine ljudi. Ja se iznova budim sa osjećajem podarenim mojoj duši: kao da je neko iz bunara pored crkve polio kantu vode po mom duhu i oprao sve što je nekada postojalo u meni i ulio novi apsolutni mir – mir veći nego što sam ikada osjetila. Veći nego kada je stvarni mir stigao u Bosnu 1990-ih. Više nego bilo koja šuma koja to nudi na mojim planinarenjima. Više nego što mi je bilo koje drugo svetište pružilo. Unijelo je to još više radosti  i učinilo moju unutranju snagu mnogo jačom od svih prethodnih oblikovanih događajima iz mog života. 

Ovaj osjećaj, obuzima moje cijelo tijelo i dušu, i drhtim od neznanja da li još neko ko ovdje dođe, osjeća ono što i ja?!

Pokušala sam da ne idem, da vidim što će biti. Ali me zove. Neka sila vuće moju dušu k tamo. I postalo je jasno – ja ne mogu više postojati, a da se tu ne vraćam.

I zamislite sad, da mi preko noći neko to sve oduzme!

I ja bih se vraćala ruševinama i rukama svojim redala kamen po kamen da je sastavim.

Volim da bivam u tišini njezinih napuknutih zidova, zamrznuta u trenutku spokoja iz kojeg me u stvarnost vrati zvuk zvona kojim upravlja pomagaćica u samostanu, gospođa Senija. Pa se po stoti put vratim na prag samostana i gledam je. Tu sam pronašla dušu svoje zemlje bosanske koja tako glasno doziva i moju. I gdje, svaka moja izgovorena molitva postaje realnost prije nego se uopšte vratim kući! Ponosim se što sam svjedok bitnosti njezinog opstanka i čekam da se posloži posljednji kamen na njezine zidove iz kojih ljekovito bilje raste, i čekam da ovo mjesto uskoro ispuni radost i prisustvo onih zbog kojih fra Ilija i vodi svoju misiju – za one koji je već dugo poznaju, a posebno za one koji će je tek upoznati i podmladiti dušu najstarijeg Gospinog svetišta na Balkanu.

 

Views: 83

No Comments

Post A Comment